Cirkus

U to da je cirkus (koji je bio pozicioniran kod hrama u Podgorici) napustio našu zemlju možda su povjerovali samo mališani do 7 godina, jer, zapravo, glavni cirkus i dalje je tu! I to ne mrda nigdje evo nekoliko decenija.

Da li treba trošiti riječi na silna predizborna obećanja od strane svih političkih partija koja se tako lako zaborave čim se objave prvi nezvanični rezultati? Na političare i ostale ličnosti koji na određen način kreiraju naše živote i trude se, a s kakvim rezultatom vidimo svi, da što bolje rade svoj posao, a to je toliko puta obećano – obezbjeđivanje boljeg života svih nas? Prosječnom građaninu, vjerujem, ne znači ništa to što smo pred vratima EU, NATO-a, niti sva ona statistika koja nam predočava ili predviđa rast BDP-a, jer od toga ne može da se živi. A, bogami, ni ona koja nam govori da smo po nekim mjerilima u boljoj poziciji od komšija. Zaposleni u državnim institucijama mogu kadikad (a to je najčešće izborna godina) da osjete povećanje plate ali šta ćemo sa zaposlenima u trgovini i ugostiteljstvu gdje je plata uglavnom oko 300-350 eura (potrošačka korpa uvijek se kreće između 700-800 eura). Da li treba trošiti riječi na uporno izbjegavanje rješavanja suštinskih pitanja – smanjivanja stope nezaposlenosti, borbe protiv organizovanog kriminala, borbe protiv korupcije, bolji obrazovni sistem (koji ne može da se ogleda u promjeni modela studiranja već u promjeni stručnog kadra), bolji zdravstveni sistem, bolji položaj nacionalnih manjina, ravnopravnost polova, bolji životni standard uopšteno?

Rekla bih da ne treba trošiti riječi na gore navedeno jer sve pobrojano i dalje neriješivo egzistira u našim životima, te, zaključujem, da smo živ primjer višedecenijskog društveno-političkog ”Stokholskog sindroma” – pojava zaljubljivanja žrtve otmice u svog kidnapera.

Cirkus, ”Stokholmski sindrom” ili se naši životi možda mogu uporediti sa radnjom iz filma ”Trumanov šou”? Džim Keri u pomenutom filmu u jednom momentu postao je svjestan da je njegov život pretvoren u rijaliti šou, žrtvovan da bi zabavljao široke narodne mase. Prilično sam uvjerena da nismo u rijalitiju pa neka, ipak, i cirkus uz društveno-politički Stokholmski sindrom opiše sveopšte stanje kod nas, pošto ne mogu da se odlučim za jedno od to dvoje a jedno uz drugo odlično prezentuju činjenično stanje.

U moru loših, nelogičnih, necivilizacijskih dešavanja posljednja dobra vijest koju sam čula i odličan potez koji bi mogao da obraduje stanovnike širom naše zemlje (mislim na one ”obične” ljude) je inicijativa udruženja ”Alternativa” – da se po zakonu uvede nedjelja kao neradni dan za sve. Dakle, inicijativa jednog, mogu ga slobodno nazvati, narodnog pokreta a ne neke od postojećih partija koje se tako zdušno bore za dobrobit svojih glasača.

To udruženje na pragu je da uradi ono što mnoga radnička (makar se tako deklarišu) nisu uspjela za preko 10 godina postojanja. Izdvajam ovo kao pravu malu senzaciju ako uspiju u tom naumu jer senzacija ostalih radničkih družbi i NVO-a nema! Umiju jedino da štanacaju saopštenja do besvijesti, da izađu sa radnicima KAP-a, Boksita i drugih na ulice čisto da budu viđeni. I naravno, da se bore za grantove od EU i ostalih.
Eto prilike za novog nestranačkog ministra rada i socijalnog staranja da za kratak period bude zapamćen od strane radničke klase čija su prava, zaista, svedena na minimum. I na kraju, predlog za sve partije i partijice koje će učestvovati na narednim parlamentarnim izborima – da se ne zalijeću sa obećanjima nego da se pružaju koliko su dugački!

Tamara Cupać

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *