Ivana Pajović: Naše je samo ono što damo drugima

Kroz ovu priču čitaocima prenosimo poruku da je neuspjeh izmišljotina, i da ono što ljudi zovu neuspjehom je zapravo samo put ka većem savršenstvu. Od svojih studentskih dana, predsjednica u NVO “Lighthouse”, a neposredno nakon toga i stvaralac svog privatnog biznisa, Ivana Pajović prenosi nam svoja lična iskustva.
Ivana Pajović (29) je neko ko duboko vjeruje da svako može postati korimilar svog života, te da su naši (ne)uspjesi isključivo pitanje naših misli i odluka.

Razgovarala G. Badalovska
Foto Darko Jovanović

Nevladina organizacija “Lighthouse” se od 2008. godine bavi humanitarnim radom, te sprovodi projekte usmjerene ka najosjetljivijim društvenim grupama. Dakle, programski ciljevi ove organizacije usmjereni su prema djeci bez roditeljskog staranja, djeci iz hraniteljskih porodica, djeci sa posebnim potrebama, djeci iz romskih porodica, te pokrivaju i oblast socijalne zaštite i vanistitucionalnog obrazovanja.

“Sa ciljem da se ostvari jednakost svih građana u ostavarivanju svojih prava iz oblasti socijalne, zdravstvene i druge zaštite, 2012.godine u okviru svog djelovanja, otvorili smo i kancelariju za besplatnu pravnu pomoć. Pomagali smo osobama lošeg imovnog stanja, korisnicima materijalnog obezbjeđenja porodice ili nekog drugog prava iz socijalne zaštite, a koji nisu bili u mogućnosti da sebi obezbijede pravnog savjetodavca. Iza nas su i brojni drugi humanitarni projekti između kojih izdvajamo projekte: Pomoć za 200 romskih porodica, Pomoć porodicama čiji su domovi izgoreli u požaru, Humanitarne aktivnosti u Dječijem domu “Mladost” iz Bijele, dok godinama unazad sprovodimo projekat Novogodišnja dječija radost – Darovi ispod jelke.

Pajović nam je kazala da je trenutno u pripremi projekat pod nazivom Feniks, koji je namijenjen djeci uzrasta od pet do deset godina. “Ovaj projekat ćemo predstaviti kao edukaciju o njihovom ličnom putovanju ka sopstvenoj unutrašnjosti koja postoji izvan iskustva koja dobijamo preko pet čula, uma i intelekta a koja je već sa njihovih pet godina zarobljena u uvjerenjima, strahovima… Vjerujemo da ovim programom doprinosimo boljim, sretnijim generacijama koje će prije svega izrasti u dobre ljude.

Da li imaš ambicija da u svojoj organizaciji sprovodite projekte usmjerene prema starijim osobama?

-NVO Lighthouse je do sada sprovodila projekte usmjerenje isključivo prema prethodno pomenutim društvenim grupama, pa su naši programski ciljevi i za tekuću godinu usmjereni prema istim. Međutim, kako napredujemo iz godine u godinu, nije nemoguće da naše pogramske ciljeve proširimo projektima usmjernim prema starijim osobama.

Tebi kao humanisti se, prije svih, može postaviti jedno uvijek aktuelno pitanje, čemu pridaješ najveći značaj u ostvarivanju ljudske sreće i koliko našeg zalaganja je potrebno da bismo pomogli onima kojima je to potrebno?

-Ne bih rekla zalaganja, već iskrene želje da budemo društveno odgovorni, pritom znajući da pomagajući drugima zapravo pomažemo sebi. Kada dotaknemo nečiji život, tada pomažemo sebi da budemo bolji, srećniji, duhovniji. Dobročinstvo nije milostinja, dobročinstvo je umjetnost. Uostalom, naše je samo ono što damo drugima. Ne možemo dati ono što nemamo u sebi. Kada dajemo, po tome šta dajemo znamo ko smo mi uistinu. Upravo je to najveći značaj, kada kroz stvaranje sreće drugima, ostvarujemo svoju vlastitu.

Da li je na ovim prostorima moguće živjeti ispunjen, bogat i harmoničan odnos?

-Apsolutno da! U svakom mjestu, gradu, državi postoje srećni, zadovoljni i ispunjeni ljudi. Ali ako ste depresivni i negativni nećete ih sresti. Oni žive u drugim realnostima i druže se sa drugim, sebi sličnim ljudima. Nije važno gdje živimo, važno je kako se osjećamo, o čemu razmišljamo i u šta vjerujemo. Prvo moramo shvatiti nešto veoma značajno. Moramo naučiti donositi odluke za sebe. Odluke su uvijek samo početak nečega. Dok donosimo odluke, mi se ustvari zagnjurujemo u jednu snažnu bujicu koja nas odnosi do mjesta o kojem nismo ni sanjali dok smo odlučivali.

Kada se javila želja da zakoračiš ovim putem, bez uvjerenja, strahova, i gdje si ti sebi jedini kapetan?

-U meni je gotovo oduvijek postojala ambicija da se po nečemu izdvojim od većine. Nikada nisam bila pristalica stereotipnih pravila o tome kako, kada i zašto nešto trebamo ili ne bi trebali učiniti u svom životu. Na svako moje neprihvatanje određenih pravila, i nakon izazvanih revolata drugih ljudi, postavljala bih pitanja ,,Ali zašto je to tako”? Uvijek bih dobijala odgovor ,,Zato što je to jednostavno tako, ili zato što to svi rade tako”. Sa tim odgovorima se nikada nisam uskladila, nikada mi nisu bili dovoljno uvjerljivi, argumentovani, i uvijek sam bila buntovna prema mišljenjima većine po pitanju mnogih životnih trenutaka. Za mene je jednostavno sve to kolotečina, u koju se nikada nisam upustila. Uglavnom je sve to trebalo izgledati ovako: Naći bolje zaposlenje što znači imati bolje obrazovanje, što dalje znači da sada trebam napraviti pauzu od zaposlenja kojeg imam da bih dobila obrazovanje. Nakon što bih našla način da dobijem obrazovanje, tada trebam uvjeriti nekoga da se moje obrazovanje isplati i tada trebam aplicirati za posao. Nakon toga ih trebam uvjeriti da sam bolja od svih koje traže. I tada dobijem posao i onda ih trebam uvjeriti da vrijedim više nego što me plaćaju, i tako dalje. To je po mom mišljenju veoma dug i težak put kojim ide većina i nije ni čudo što su mnogi obeshrabljeni i kolutaju očima. U studentskim danima, kada je većina učila i zabavljala se, ja sam osnovala svoje preduzeće, na čijem sam čelu i dan danas, a još par godina prije toga je osnovana Nevladina organizacija Lighthouse, na čijem sam čelu takođe i danas. Možda sam tada propuštala studentske žurke, ali sada sam sebi jedini kapetan, kako ste rekli, te imam jak oslonac za srećan i stabilan privatni i poslovni život koji iz dana u dan nadograđujem.

Zagovornik si savremenog koncepta života o kojem sve više ljudi govori. Koje su to ideje, misli, za koje smatraš da su važne za lični razvoj i poslovni uspjeh?

-Mi kao društvo nismo dovoljno osvijestili, neke, po mom mišljenju, najbitnije stvari, koje bi nam svima promijenile živote kada bi ih shvatili. Ljudi su skloni tome da na isti način rade mnoge stvari a da očekuju drugačije rezultate. Da bi se nešto promijenilo u našem životu moramo nešto promijeniti. Ne možemo iznova i iznova nešto raditi na isti način a očekivati drugačiji rezultat. Savremeni koncepti života su zapravo od davnina bili nečija filozofija. To nije ništa novo. O njima su govorili jos i Nikola Tesla, Albert Anštajn i drugi, samo mi nismo dovoljno zainteresovani i ne razmišljamo dovoljno o tome. Nažalost, velika većina živi život manjeg otpora. To zapravo i nije život, to je samo postojanje. Oni koji žive svjesno biraju čime hrane svoj um, svjesno biraju kako će se osjećati povodom bilo čega, svjesno biraju koje knjige čitaju, koju muziku slušaju, koja interesovanja imaju. Sve to smatram važnim za lični razvoj, a samim tim i za lični i profesionalni uspjeh.

Kazala si da neuspjeh ne postoji. Kako to objašnjavaš?

-Neuspjeh je izmišljotina! Ono što ljudi zovu neuspjehom je zapravo samo put ka većem savršenstvu. Čovječanstvo uči na greškama. Greške su kao otkrića. Kako bi znali kako nešto treba ako ne iskusimo kako ne treba? To su kontrasti bez kojih ne bi mogli doživjeti sve ono što volimo i želimo. Sve što postoji, postoji samo u odnosu na ono koje to nije. Dakle, kontrasti su dio puta. Što je veći kontrast, veća je naša ekspanzija i suprotno. Najveći uspjesi događaju se izvan zone komfora.

Šta te motiviše na putu stvaranja?

-Sve što postoji! Ljudi, djeca, smijeh, radost, mirisi, sunce, more, oblaci, trava, trešnje…

Kako si otkrila sposobnost da svjesno kreiraš svoj život?

-Kada je učenik spreman, učitelj se pojavi. Možda sam donekle, intuitivno, znala ko smo, odakle dolazimo, čemu stremimo i nešto više o našim idejama i mogućnostima, međutim, misli i ideje o svjesnom kreiranju života uslijedile su nešto kasnije. Nakon par godina izučavanja ove filozofije, svjesno kreiranje života je postalo moj stil života. Danas živim, ne kao puki promatrač, već kao svjesni kreator i trudim se, koliko god to mogu da svoja znanja prenosim drugim ljudima. Što nas je više svjesnijih i srećnijih gradimo jednu novu kolektivnu svijest koja će stvarati bolje nove generacije.

Da li je sreća dostižna ili je ,,lijepa samo dok se čeka” kao što kaže Desanka Maksimović?

-Sreća je stanje uma, a ujedno pitanje želje i odluke. Kada postoje želja i odluka, nude nam se sva znanja da naučimo kako gospodariti svojim umom i životom. Desankinu rečenicu mogu koristiti oni koji traže izgovore za sopstvene neuspjehe. Nisam sigurna da poznajem nekoga ko je srećan dok nema sve što želi. ,,Sreća je lijepa samo dok se čeka” je put manjeg otpora. Sreća je lijepa kad imamo ono što želimo, kada volimo ono što imamo i smatram da jedino tako možemo služiti drugima i učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom za život.

Šta najviše voliš kod sebe?

-Oči (smijeh). Ne zbog toga kako izgledaju već zbog toga kako vide.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *