Marija i Jovana Vuković: Ništa ne može zamijeniti sestrin zagrljaj

Obje su zaljubljene, sigurne u sebe i ponosne na svoje uspjehe. Nikada ne kriju koliko im znači što imaju jedna drugu u svim lijepim i tužnim trenucima život nosi. Marija i Jovana govore o svom životu van sportskih aktivnosti.

Razgovarala G. Badalovska
Foto Privatna arhiva

Sestre Vuković, Marija i Jovana, rođene su u Kninu početkom devedesetih. Starija, Marija (25), živi u Novom Sadu, gdje trenira atletiku i pohađa Visoku školu strukovnih studija za obrazovanje vaspitača, a godinu mlađa Jovana karijeru gradi u Americi, tačnije u Farmvilu (Virdžinija), gdje se uspješno bavi košarkom. Trenutno igra za Longwood univerzitet koji je član Big South konferencije i takmiči se u NCAA prvoj diviziji. Uporedo studira sociologiju i, kako kaže, sprema se za specijalizaciju. Prethodno je tri godine provela na Floridi, najprije na Florida State College, a godinu kasnije je prešla na Eastern Florida State gdje je dobila Associate in Arts diplomu.

Marija je ostvarila najveći uspjeh u istoriji crnogorske atletike osvajanjem titule Svjetske juniorske šampionke na 13. Svjetskom juniorskom prvenstvu 2010. u Monkatonu, Kanada, u skoku uvis sa rezultatom 191 cm, što je i seniorski i juniorski rekord Crne Gore. Članica je Atletskog kluba “Dionis” iz Bara, a proglašena je najboljom seniorkom u Crnoj Gori za 2016, osvojila je 18. mjesto na prvenstvu Evrope u Amsterdamu za seniorke, bila je srebrna na dvoranskom prvenstvu Balkana i na otvorenom, a nedavno je popravila seniorski rekord Crne Gore u dvorani (189 cm).

“Protekla godina predstavljala je moj povratak na velika vrata poslije dugog perioda, a samim tim donijela mi lični rekord i veliku motivaciju u nastavku karijere”, kaže Marija.

Visoka 195 centimetara, Jovana nije razmišljala o sportu, interesovali su je umjetnost i obrazovanje, ali ju je život 2012, ipak, odveo u Ameriku. “Više sam bila za crtanje, čitanje. Knjižare su bile moj svijet. Počela sam da treniram dosta kasno, čisto da probam, i negdje usput zavoljela košarku. Dolazak u Ameriku mi je samo dokazao koliko vrata košarka može da otvori, ako ne odustaješ od nje”, rekla nam je Jovana na početku razgovora.

Sudeći prema društvenim mrežama, veoma ste vezane jedna za drugu. Život vas je odveo na dvije strane, pada li vam teško što ste odvojene?

Jovana: Mislila sam da mi odvojenost neće pasti toliko teško s obzirom da je, i dok sam bila kući, ona konstantno bila na pripremama koje su znale da traju mjesecima. Međutim, ispostavilo se da je živjeti na dva različita kontinenta sasvim druga priča. Štaviše, što sam starija teže mi pada. Tehnologija svakako pomaže, ali ništa ne može da zamijeni sestrin zagrljaj kada je teško, ali i kad nije.

Marija: Teško je, ali smo donekle i navikle. Možda ne fizički, ali uvijek smo tu jedna za drugu. Čujemo se svakodnevno i u toku smo sa svim dešavanjima. Svakako da bih voljela da smo bliže, ali ovako više cijenimo zajedničke momente.

Jovana, koliko ti je život u Americi pomogao da sazriš kao ličnost i kao sportista?

– Pomogao mi je u svakom aspektu. Kada odeš od kuće i upustiš se u priču koja nema dodirnih tačaka sa životom na koji si navikao, nekako si primoran da sazriš ranije, preko noći, i naučiš da se boriš sam za ono što ti pripada. Pogotovo ako stvari krenu nizbrdo. Vremenom sam se prilagodila, ali i naučila puno o sebi.

Niste zapostavili ni obrazovanje.

– Obrazovanje mi je uvijek bilo na prvom mjestu. Američki školski sistem mi se sviđa jer imaš opciju da eksperimentišeš sa časovima prve dvije godine i vidiš šta te konkretno zanima. Pored umjetnosti, uvijek su me interesovale i društvene nauke, zato sam i izabrala sociologiju koja otvara mnoga vrata nakon diplomiranja. Još malo završavam treću godinu, razmišljam o master studijama, kasnije i doktoratu.

Velika sportska odricanja podrazumijevaju odsustva od kuće, nedostatak slobodnog vremena. Šta te motiviše da ne odustaneš od života koji podrazumijeva vojničku disciplinu? Koliko je teško održati kontinuitet dobrih rezultata?

Marija: Dok sam bila mlađa i još nova u svijetu profesionalnog sporta bilo je teže, međutim, navikla sam. Uostalom, moj najveći motiv jeste ljubav prema skoku u vis i vjerujem da imam još mnogo toga da pružim. Gdje ima upornosti, volje, želje, vjere u sebe i ogromnog rada, ni rezultati neće izostati.

Marija, s obzirom na to da si iskusnija, savjetuješ li Jovanu kada je u pitanju njena karijera?
– Iako se bavimo različitim sportovima, savjetujemo jedna drugu. Jovana je bila moja podrška sve ove godine i nije dozvolila da odustanem kada je bilo teško, a samim tim se ugledala na mene. Možda ne mogu da joj dam konkretan savjet na terenu, ali sa ove strane sam joj dobar primjer.

Kakvu su ulogu u sportskom razvitku imali vaši roditelji?

Marija: Nikada me nisu tjerali ni forsirali u bilo čemu, pa ni bavljenju sportom, već su uvijek bili tu za mene i podržavali svaku moju odluku. Oni su moja najvjernija i najvrednija podrška.

Jovana: Iako sam kasno ušla u svijet sporta, podržali su moju odluku i vjerovali da mogu uspjeti bez obzira na sve. Najviše smo im zahvalne na tome što su nam dali krila i nisu sputavali u letu. Ono što je bitnije, tu su kada padnemo da nas podsjete da je sve to sastavni dio života.

Koliko su ponosni na vas dvije?

– To bi trebalo pitati njih, ali trudimo se da uvijek opravdamo njihovo povjerenje, da prvo budu ponosni na ličnosti u koje smo stasale, pa tek onda na naše sportske uspjehe. Mi smo te koje su neizmjerno ponosne na njih i na sve što su nam pružili, prvenstveno na vrijednosti koje su usadili u nas.

Kako je izgledalo vaše odrastanje?

Marija: Definitivno bolje nego nekih današnjih generacija. Možda zato što smo odrasle uz žmurku, barbike i ono pravo djetinjstvo bez društvenih mreža i takmičenja ko je bolje obučen ili našminkan. Možda baš zbog takvog djetinjstva cijenimo ostvari koje se ne mogu kupiti novcem.

Jovana: Reći ću samo da kada bih mogla da se vratim i promijenim nešto, opet bih izabrala sve suze, modrice, izbijene zube na drvenom konjiću, pa čak i ljeta kad me je Marija zaključavala u kuću dok ne operem sude, i tek kad bih to uradila, pustila me da se igram sa njom i njenim drugaricama. Jer kakva bi ona to bila starija sestra da nije. Ne bih mijenjala sve naše svađe i mirenja ni za šta.

S obzirom na to da ste visoke, a sportisti su skloniji ležernijem stilu, volite li da budete i u ženstvenijim kombinacijama?

Marija: Volim da se sredim, ali to mogu samo ako mi moja sestra pomogne, pošto sam malo nezainteresovana za to. Što se tiče visokih potpetica, ne nosim ih, zato što nosim broj 45 (smijeh).

Jovana: Volim modu, i uvijek imam ideju šta bih obukla u nekoj situaciji, ali kad dođe takva prilika, odlučim se za neku sigurnu i dosadnu kombinaciju jer se bolje osjećam. Uglavnom kupujem haljinice koje mogu da se kombinuju sa patikama. Desi mi se i da kupim one malo elegantnije, ali nekako uvijek zaglave u ormaru i kupe prašinu. Ista stvar sa štiklama. Volim ih, ali ne vole svi da pored njih stoji žensko od dva metra, pa ih obujem dva puta godišnje (smijeh).

Ko su Marija i Jovana privatno, van sporta?

Jovana: Marija je uvijek zadužena za pozitivnu energiju, sa njom nikada ne može da bude dosadno. Voli da nasmije ljude oko sebe i ja uvijek kažem da je dijete zarobljeno u odraslom tijelu.

Marija: Obje volimo društvo i da provodimo vrijeme napolju. Jovana je prije svega odličan student, voli knjige i mnogo je mekša nego na terenu. Pozitivna je. To je moja ljepotica.

Čime biste se bavile profesionalno, da se ne bavite sportom?

Marija: Možda folklorom, trenirala sam ga uporedo sa atletikom, dok nije došlo vrijeme da se odlučim za jedno.

Jovana: Nisam sigurna, dosta toga me interesuje, i nikad se ne zna gdje ću završiti. Možda me i košarka na kraju odvede nekoj drugoj karijeri.

Marija, kako provodiš slobodno vrijeme u Novom Sadu?

– Pored treninga, studiram, a kada nisam na stadionu ili fakultetu onda provodim vrijeme sa društvom i uživam u Novom Sadu.

Jovana, da li prijateljima u Americi govoriš o Crnoj Gori?

– Često im pričam o životu kod nas, najviše o prirodnim ljepotama, hrani i noćnom životu, uglavnom svemu onome što je toliko drugačije nego ovdje. Uvijek ih zainteresujem pričama i slikama i reakcije su samo pozitivne.

Da li ste zaljubljene?

Marija: Mislim da nismo nimalo slične, i da imamo različiti ukus što se tiče jačeg pola. Zaljubljena sam.

Jovana: Ne dolazi u obzir da momak bude niži od nas, mislim da je to jedino u čemu se slažemo. Ako već moram da odgovorim, recimo da sam i ja zaljubljena.

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *